BOGATSTVOM PROTIV SIROMAŠNIH
utorak, 14.02.2012.
Istina o Valentinovu!
Malo ljudi zna, a sumnjam da ste vi jedni od njih, da je Sv. ispred Valentin zapravo skraćenica od Svetozar.
Zahvaljujući povampirenim avetima potpomognutim belosvetskim agresorima i razno raznim mutikašama i smutljivcima, jalnuški diletanti iz Vatikana i agenti Beograda, jednom rječju prodane duše uspjele su plasirati ovakvu laž u javnost ne bili istinu o mladom Svetozaru bacili u bespuća povijesne zbiljnosti. Sva sreća da još uvijek ima nas istinskih Albanaca i patriota koji s koljena na koljena prenosimo istinu o ovom mladom Šiptaru iz Tirane.
Naime Svetozar Valentin bio je petnaesti sin u maloj slastičarskoj obitelji radikalnih Kosovara.
Svi su u selu znali da će mladi Svetozar nasljediti očev posao jer je još kao mali trčao po ulici i vikao: Pistačo, pistačo-karamelja...Samo Bog zna koliko bi ljudi Svetozar otrovao svojim delicijama da jednog dana u selo nije došla mama od Svetalne Jeremić koje tada još nije bilo niti u planu. Možda će vas ovo sad iznenaditi, al zvala se nit manje nit više nego Svetlana.
Nabacila je svoj pravoslavni pogled prema njemu i rekla: Ćao! big kiss i jedva cekam da se na leto šetamo oboje rivom u Crnoj gori, ima da popadaju svi kada nas vide skockane i opičene;)))
Svetozar se skamenio poput bunkera koji krase albansku obalu. Pomislio je u sebi: Ko je ova žena? Kao da se znamo ceo život, a ja se stvarno ne sečam da smo se ikad sreli. Ubrzo mu je Svetlana objsanilia kako je ona bila kumičina njegovoj osamnaestoj sestri, a kako su njezini menjali vikendicu u Pančevu za par hektara zemlje u Tirani.
Svetozar se opet zamisli: Ili ova laže ko Hođa ili se ja ne sečam da smo se ikad sreli. Sve jedno, ima dobre sise. Mogao bi ju kresnut kad mi završi smjena. Čekao je da padne mrak, a onda ju je zaskočio onako romantično kako to samo albanci znaju: Sad ću da te karam Svetlana! Svetlana se u prvi mah nečkala jer su u rodu, al jedan pogled na njegovu nabreklinu promenio joj je mišljenje i tad se prepustila čarima nesuđenog slastičara...
Neću sad u detalje. Možda ima dece koja ovo čitaju.
Kad je Svetozarov otac saznao da mu sin praši srpkinju dobio je osip na šupku. Odrekao se petnaestog sina i razbaštino ga. Mladi Svetozar je umjesto ljubavi prema ocu odabrao ljubav prema kumičini svoje osamnaste sestre. Odselio se sa Svetlanom u Novi Sad, a legenda kaže da su nakon rođenja kćeri Svetlane koja je bila ista mama, kupili vikendicu u Budvi
Ovo je istina o Valentinovu i jednoj lepoj ljubavnoj priči sa srečnim završetkom:)
ponedjeljak, 26.12.2011.
Bilo jednom u Čučerju, točnije na Božić 2011
Sunce je obasjalo moje prekrasno diskografsko lice na Božićno jutro kada sam otvorio prozor i rekao sam sebi: Diskografe, Čučerje je daleko! Zašto ne bi ostao doma i jednom za promjenu imao normalan Božić? Na trenutak sam pomislio: A zašto ne bi ostao, ali tad sam se sjetio svih onih ljudi koji s nestrpljenjem iščekuju izvještaj sa božićnog domjenka u majci svih vukojebina. Što to ima u ljudima tužno, da ulaze u tuđe živote..., rekle bi Gazde, a ja ću reć: Ako mislite da vam je teško pročitajte ovu dirljivu Božićnu priču i budite zahvalni dragome Bogu što za vas Čučerje postoji samo u pričama samozatajnog, a opet tako jebozovno zgodnog Diskografa.
Nabacio sam osmijeh model Franjo Tuđman i uputio svoje kratke izdavačjke noge u smjeru: Kod križa desno. Ovaj put sam krenuo malo ranije ne bi li se što bolje aklimatizirao na blagdansko ludilo koje me očekuje u obiteljskom domu. Već sam prije ulaska u kuću uočio Božji znak. Tref je posijedio ko Jadranka Kosor. Ima 4 mjeseca, al 4 mjeseca u Čučerju je kao 40 godina u Ogulinu. Moje slutnje su se pokazale istinitima. Već vidim primopredaju Nobelove nagrade za moj dugodišnji istraživački rad: U Čučerju se stari brže nego u ostalim dijelovima Lijepe naše. Odjebi Miroslave Radmane sa Eliksirom života. Diskograf je nova istraživačka zvijezda. Gledajući ga onako malog i sijedog osijetio sam potrebu da mu unesem malo veselja u život i izvedem ga na čučerski proplanak u šetnju. Nisam stigao niti otvoriti vrata od njegove ograde kada sam začuo milozvučni glas svoga oca: Šta radiš koju pičku materinu? Jesi li ti normalan? Ja: Mislio sam ga malo izvest u šetnju? Otac: Kretenu jedan. Zaprljat ćeš ga. Poslje će mi mama srat da sam ja kriv... Otac me uvjerio da šetnja nije dobra za blagdansko ozraćje u vili Novosel.
Tenzije su počele na badnjak kad je majci ispalo 3 kile svinjske masti na kuhinjski pod, vjerojatno od šoka jer je otac kupio mali bor. Jamačno sad mislite: pa nije ni čudo. Žena je htjela veliki bor. Svak bi to pomislio na vašem mjestu, al problematika je puno dublja. Majka je htjela uštedjeti i naložila je ocu da kupi manji bor, a osim financijske uštede morat će i manje čistiti i manje ukrasa staviti na njega, a time će uštedjeti dragocijeno vrijeme za izradu kolača i ostalih delicija. Otac ju je poslušao i kupio manji bor, ali po cijeni najvećeg opravdavajući se pritom da veličina nije važna nego kvaliteta. U tom trenu došli su baka i ujak sa svojim psom Tornjakom Jurom koji je 5 puta veći od trefa. Roditelji su htjeli da se sprijatelje i stavili su ih zajedno u skučen prostor. Tref je nakon prvotnog straha pokušao uspostaviti kontakt skočivši Juri na glavu, dočim ga je ovaj srdačno zapišao. Majka se hihotala i rekla: Vidi kako se lijepo igraju. Ja sam nadodao: Ako pod igrom smatraš da Jura pokušava silovat Trefa onda je to baš lijepo. Naime zaskočio ga je više puta sa bludnim namjerama. Morao sam ih razdvojiti da se ne pročuje po selu.
Ručak je bio tradicionalno čučerski. Purica s mlinicma, malo svinjetine, francuska salata i domaće vino iz kvalitetne plastične boce na kojoj je pisalo: Kiseljak. Za stolom je sjedio i brat sa budućom ženom. Otac ga je upitao: Zašto ne nazoveš Strilića (njegov bivši frend iz kvarta) i čestitaš mu Božić. Buraz: Zato što se više ne družimo. Točnije on se prestao družit samnom. Otac: Kretnu. Nazovi ga. Božić je. Kako se ne družite? On je dobar dečko. Ja sam ga neki dan pozvao na tvoju svadbu! Nes seri nazovi ga...Nakon ručka stari je nazvao ujaka u Ameriku i dao mu na telefon baku, ujakovu sestru. Svima je dao do znanja: Prestanite pričat! Koj vam je kurac. Ne čuje se ništa! U jednom trenutku je telefon u ruke uzela i moja majka i povukla se u hodnik ne bi li u miru i tišini ujaku čestitala Božić. Nije mogla izdržati, a da se ne pohvali da joj je ispala svinjska mast. Otac je načuvši razgovor dobio živčani slom. Koj je kurac toj ženi? Pa ja sam njega zvao u Ameriku, a ne on nas? Najmlađi brat je htio spasiti situaciju i potrčao je majci rekavši: Mama, mama...skrati razgovor. Tata je zvao ujaka! Otac je tad poludio od bijesa: Kretnu jedan! Jesi li ti normalan. Očeš da ujo čuje pa da kaže: Kakvi smo mi to ljudi? Koj ti je kurac. Šuti!
Braco je bio u šoku, a sestra je strusila treću čašu vina uz očevo odobrenje i zarumenivši se ko Polančec. U tom trenutku sam dao do znanja ukučanima da moram hitno napustiti vilu Novosel jer eto imam važnih poslova, između ostalog i diskografskih.
Nisam im mogao reći da idem na još jedan objed kod Narcise de Kulis. Radovao sam se udovičinoj trpezi. Dočekala me na vratima srdačno u prljavoj trenirci kako samo ona to zna i umije. Sretan Božić Daniči!, rekoh onako razdragano..., na što mi je ona odgovorila: Ajde sjedi tamo i muči. Šta se cerekaš. Sigurno si se nažedro pa sad ne možeš disat. Malo smo gledali Golog kuhara na televiziji što je u meni probudilo neutaživu glad. Usudio sam se zamoliti staru ženu da servira jelo i da mi se pridruzi u objedu mada sam znao da je vec jela sa kćeri. Napravila je savršenu pašticadu i dala mi do znanja da je ona moderna žena i da takve delicije sigurno u Zagorju ne spremaju. Kao iznenađenje večeri ponudila mi je domaću tortu od sira koja je bila prejebena. Pomislih u sebi: Da bar nisi tako zla i stara? Onako punih trbuha odlučili smo pogledati neki dobar srpski film kako i priliči na Božić. Kako joj je spor internet, a siromašna udovica nema niti DVD morali smo gledati film preko Youtuba na laptopu sa 13 inčnim monitorom koji je držala u krilu. Sčućurili smo se poput fetusa i umirali od smijeha na srpske doskoćice. Nakon sat i po rekao sam Narcisi: Gde bre mogu da naručim novu kičmu? Iskrivi se ko varburg nakon sudara. Malo smo časkali i odlučili da pogledamo još jedan srpski film, a tada je pametna plavuša rekla rečenicu koja će me pratiti do kraja života: Mogli bi gledati film na Tvu ( 50 inca ekran). Naime imam internet na tvu pa mozemo youtube filmove gledati na njemu! Ja sam u tom trenutku naprosto zanemeo. Gnušanje, bol i prezir prožimali su me u hipu. Došlo mi je da ju raskomadam na paramparčad. Pa jesi li ti normalna udovice? SKoro dva sata sam uništavao kičmu ne bi li ti sad bez imalo srama rekla: E pa mogli bi gledat film na tvu:) Ona se samo blesavo smeškala i u tom trenutku sam shvateo da matoroj nisu sve koze na broju. Pogledali smo film, nasmejali se pošteno, a onda je rekla: Pazi da ti ne pobegne bus. Beži kući bre. Spakirala mi je parče torte u plastičnu kesu i to je to. Tako je prošao Diskografski Božić.
Lepa, a opet tako tužna priča.
Ćao drugari do sledećeg Božića, našeg pravoslavnog:)
subota, 07.05.2011.
Moja priča koja nije pobjedila na Aquariusovom nagradnom natječaju jer sam Hrvat!
Morate doći u Aquarius
Ovo je saga o ljubavi, čežnji i odrastanju sa primjesima incesta i domaće glazbe.
Na laganom povjetarcu Poput slovenske zastave na kući Joška Jorasa vijorio se tupe moga oca kojeg je još kao momak kupio od prve zarade na baušteli u Frankfurtu. Njegovih 140 kila bilo je ravnomjerno raspoređeno na metar i sedamdeset visine, a ljubavni tepih na prsima bio je uzrokom raspada mnogih brakova uključujući i njegovog. Noge kratke poput slovenske obale, ukrašavale su bijele čarape na ulaštenim crnim cipelama koje su bile znak prepozanvanja među gastrabajterima, a patentirao ga je ni više ni manje nego Radovan, moj otac. Duga odvojenost od rodne mu grude razvila je u njemu veliki patriotizam i sklonost alkoholizmu. Znao je sve domoljubne pjesme napamet, a neke je i sam napisao što mu i dan danas ne priznaju. ˝Zmija me za srce ugrizla˝ je pjesma za koju je otac dobio inspiraciju kad ga je poskok ujeo za srce, a on ga je onako u šoku ugrizao za glavu. Radovan se tjedan dana žalio na peckanje u prsima, a zmija je nakon agonije u bolovima umrla od trovanja. Dok je ležao u bolničkom krevetu pjevušio bi pjesmicu o nemilom događaju, a krezubi Marko koji je ležao pokraj njega mu je stalno dobacivao da začepi jer mu je pun kurac njegovih lovačkih priča. Kasnije je dotični svima pričao da je njega poskok ujeo za srce, al su mu se ljudi smijali jer svi znaju da je to bio Radovan. Moj otac je bio dobar čovjek, a to što mu je nekad ruka znala poletjeti prema majčinom licu kad bi se za praznike vratio u domovinu bio je samo znak da je majka nešto zgriješila. Prebio bi ju samo na dan domovinske zahvalnosti, ali tad su svi domoljubi neuračunljivi. Jedan njegov aprekat i lijevi kroše riješili bi sve nesporazume u kući. Nas je tukao samo kad je bio trijezan, a to nije bilo tako često. Doduše bilo je i iznimaka. Recimo, na taktove Vucine ¨Volim piti˝ bi nas iscipelario na mrtvo ime bez obzira na stanje u kojem se nalazio. To je bilo jače od njega. Ta bi ga pjesma stvarno dirnula u srce i probudila u njemu roditeljske nagone. Da ne bi mislili da je on bio neki psihopat ili nedaj bože agresivna osoba i sl. evo par primjera u kojima se vidi da je imao dobro srce. Jednom se sažalio nad jednim radnikom jer nije imao dlake na glavi i rekao mu je: Jebem te čelava da te jebem. Ne mogu te gledat više. Bliješti ti glava ko’ neonska reklama. Oslijepit ćemo svi zbog tebe. Evo ti moj tupe i makni se odavde. Nije to za tebe. Radi nešto drugo. Postani pjevač, reče otac posprdno i nastavi sa poslom. Duško ga je poslušao i više se nikad nije vratio na gradilište. S nekim radnicima bi se i potukao. Jednog Mišu je skoro ubio jer je pustio iste brkove kao i on. Ni dan danas mu nije jasno kako je Mišo preživio nakon što je strusio svu onu sačmu u njega. Oca nisam vidio otkad je otišao s maminom sestrom za Božić.
Sječam se kao da je bilo jučer. Milozvučni glas Kiće Slabinca sa omiljene gramofonske ploče i okičeni bor kojeg je otac kupio na okretištu u Dubravi sa kolekcijom kuglica jesen-zima osamdeset i treće ispod kojeg se nalazila ručno izrađena štalica sa malim još ne razapetim Isusom i ostalim likovima iz najprodavanije knjige svih vremena obavijeni mirisom pečene purice sa mlinicma za koju se odvajalo djeci od usta cijeli mjesec bili su neizostavan lajt motiv i tog Božića u malom pitoresknom kraju zvanom Čučerje. ˝ To vam je tamo, kod križa desno...˝, reči će vam svaki dobronamjerni seoski prolaznik ako se kojim slučajem izgubite u potrazi za majkom svih vukojebina. U trenutku dok ovo pišem suzdržavam se da se ne ubijem.
Scena za stolom 1: Majka: Pomolimo se sad svi zajedno i neka nam Bog blagoslovi ovo obilje. Otac je nabacio pogled model Franjo Tuđman i predvodi Oče naš afektiranjem kojeg se ne bi posramio niti Duško Čurlić. Posljednja večera je goli kurac za ovaj ritual. Šteta šta Leonardo ne može ovjekovječiti ovaj sveti trenutak. Majka servira juhu u kojoj otac oštrim okom odmah uočava nedostatak bibera te za istim poseže preko stola lagano umačući vrh kravate u tanjur ispred sebe. Jednom godišnje je Božić i tad otac ne štedi nego saspe pola boćice bibera u vrelu goveđu juhu kišući pritom kao da je upravo obolio od svinjske gripe. Mjehurići iz njegova tanjura zapljusnili su nas laganim kapljicama poput svete vodice koju je pijani svečenik nesebično razbacivao po vjernicima na polnoćci. ˝Zar moraš i na Božić?˝, zastenje majka. ˝Nemoj me još i ti jebat na Božji dan ženo˝, uzvrati otac uvrijeđeno i laganim trzajem ruke u smjeru raspela na zidu obriše rezance sa svojih svježe poštucanih brkova....
Scena za stolom 2: Dolazi glavno jelo. Pečena purica s domaćim mlincima rađenim na svinjskoj masti od najboljih čučerskih odojaka. Kao i kod papra otac uzima vilicu i preko cijelog stola gura šaku u zdjelu sa mlincima pomažući si pri tom palcem kojim drži mlince da se ne odvoje od vilice. S gnušanjem to promatraju mlađi brat i sestra i govore majci da je njima dovoljna samo salata uz puricu. Cijelo vrijeme ručka otac stenje i ispušta neartikulirane zvukove koji podsječaju na zvuk oštečene kuplung lamele Varburga koji se penje uzbrdo pod ručnom…
Scena za stolom 3: Svu tu maščobu koja moram priznati i nije bila loša treba zaliti dobrim čučerskim rizlingom koji se toči iz najkavlitetnijih rabljenih boca od Jamnice ili kad se stvarno ima iz plastičnog karnistera od 5 litara. Kao pravi someljer otac prvo provjerava boju koja neodoljivo podsjeća na urin bubrežnog bolesnika. Zadovoljan kontrastima žute toči 2 dcl u čašu i umače svoj profinjeni nos ne bi li osjetio buke čučerskih proplanaka. Ispija čašu na eks i brišući mokru kozju bradicu u novu kariranu košlju zadovoljno daje do znanja ženi i ukučanima da je vino zadovoljilo standarde samoukog automehaničara te da mu slobodno primaknemo čaše kako bi svakom natočio par kapi tog eliksira mladosti. Nakon ispijene 2 litre otac uočava prve nedostake berbe: Čučerje 2010. Baca se na kauč i nabacuje svoj milozvučan zvuk paljenja motorne pile. Majka ga je u božićnom duhu pokušala zadaviti par puta, al bi se otac svaki put okrenuo u stranu, a ona bi onako nespretno zabila ruke u njegova dlakava leđa i sva bi se zapetljala. Probudio se iznenada i onako instiktivno zamahnuo rukom u smjeru kazaljke na svom novom Casio satu te izbio majci šesticu i kutnjak. Dok je ona skupljala zube po sobi on se iskrao iz kuće sa njezinom sestrom…
Zelene čarape na smeđim Borovo cipelama sa potpeticom za koju treba izvaditi oružani list te pretilo tijelo koje krase brkovi na pjegavom licu i retardirani pogled učenika Slave Raškaj nisu atributi koji krase moju majku već njezinu puno ljepšu sestru koja je bila jedna od najzgodnijih skretničarki u Hž-u. Često je moj otac znao reči: Nikom ne stoje dlake na sisama kao Radmili ( naime tako se zove mamina sestra ). Radmila je bila poznata po velikim obješenim grudima. Za hladnih zima znala je njima cijepati drva što bi izludilo moga oca pa bi ju zaskočio s traga, a meni rekao da idem u sobu ili će me prebiti svojim vojničkim remenom. Imao je onaj veliki kožni iz JNA. Radmila nije mogla odoljeti Radovanovu seksipilu pa bi mu se svaki put podala bez pogovora nakon što bi ju dobro izbatinao.
Majka nije htjela priznati da postoji nešto između njih dvoje, a možda je jednostavno bila toliko glupa da nije niti primjetila. Njezina strast bili su gobleni, kukičanje i bacanje uroka. Vezla je dan i noć, a priča se da je njezin: ¨Jelen na pojilu¨ Mona Lisa u svijetu goblena sitnog boda. Povremeno bi znala bacati uroke na susjede ne bi li im krepala stoka, a ako bi joj se netko stvarno zamjerio osjetio bi strašnu križobolju koja bi završila cerebralnom paralizom i leukemijom. Nije bila osvetoljubiva osoba, ali preko nekih stvari nije mogla preči i tad bi seljani platili životom. Bila je dobra majka i domaćica i uvijek se brinula da nam ništa ne fali u životu. Nama je uvijek davala sve najbolje tako da nas i dan danas doji jer smatra da je kupovno mlijeko štetno za zdravlje. Imala je svoju altruističku stranu i voljela je pomagati ljudima kad bi joj za to platili. Često bi prebirala po mladom K-plus grahu iz Konzuma i proricala budučnost, a priča se da je predvidjela napad na WTC tako što je vidjela kurje oko ispod svježe ostrugane mrtve kože na tabanima. Ljudi bi joj dolazili iz najudaljenijih krajeva Čučerja i okolice da im pogleda u budućnost i da neki savjet kako da ju promjene na bolje u svoju korist. Fascinantno je kako je uvijek vidjela što se sprema drugima, a za sebe je bila slijepa. Ona je inače bila prvo dijete u sedmeročlanoj pastirskoj obitelji i često nam se hvalila kako je odgojena na kozjem mlijeku i da je zato tako bistra, a ne zbog toga što je završila sva 4 razreda osnovne škole gdje se isticala kao dio kolektiva jer je davala svima. Posebno je bila u dobrim odnosima sa domarom i lokalnim svečenikom. Priča se da je ona prva vidjela Gospu dok još u Međugorju nisu ni znali za nju. Taj dan naizgled običan nije ničim naslučivao da će se desiti ukazanje. Majka je otišla čuvati ovce i onako omamljena proljetnim suncem i domaćim vinom zadrijemala je ispod kamenog zida. Njezinu nesmotrenost iskoristio je susjed Mijo sin pokojnog Mije i njegove još žive šepave sestre Milice. Mijo nikad nije završio školu, al je zato znao oponašati zvukove iz prirode. Jednom je toliko uvjerljivo zavijao da su ga očevi Šarplaninci zamijenili za čopor vukova. Jadni Mijo se jedva golim rukama obranio od nasrtaja krvožednih ovčara. Stres je bio toliko velik da su roditelji morali eutanazirati psiće, a Miji priklati dva janjca kako bi se smirio. Janjad mu se otad omilila, a svojevremeno je prema njegovoj priči snimljen i dugometražni igrani film: Kad jaganjci utihnu. Dok je majka tako spavala Mijo se prišuljao poput nindže i zaskočio najljepšu ovcu u stadu Rumenku. Ko zna kako bi to sve završilo da se majka nije probudila i upitala: ˝Šta ja to vidim?˝, a Mijo će zakopočavajući hlače:˝ A Gospu ti jebem čoravu kud si se baš sad probudila˝ i dok je to govorio posegne za svojim štapom i odvali majku nasred čela. Majka se probudila sva natečena ko’ da su je ose izbole. Došla je doma i nikako se nije mogla sjetiti što joj se dogodilo. Jedino što je zapamtila bilo je Gospa. Roditelji su joj bili u šoku i nisu mogli vjerovati da bi joj Gospa to napravila, ali ako ju je Bogorodica prebila onda je to sigurno i zaslužila, zaključili su nakon jednosatnog viječanja uz kuhane ovčje glave. Vijest o njezinom ukazanju, točnije bliskom susredu sa Vazda djevicom kružila je po selu, ali nitko joj nije vjerovao jer je nosila naočale kakve nije imao ni Oliver Dragojević u svojoj najgoroj fazi. Sve bi možada završilo na rekla kazala da se priča o lažljivoj djevojćici nije proširila poput svinjske gripe do hercegovačkih proplanaka i poduzetni kakvi jesu ljudi sa krša odmah su vrbovali lokalnu djećicu i objasnili im ako tamo neka čorava djevojćica može lagati da je vidjela Gospu onda to možete i vi. U skladu s karakteristikama samog kraja, Gospa je ubrzo viđena na još nekoliko lokacija u bližoj okolici. U restoranu ''Kod Pavelića'', vlasnika Ante Perića povratnika iz Njemačke, velikog vjernika i domoljuba viđena je na velikom staklenom prozoru iza smoćnice, a ubrzo nakon toga viđena je i na benzinskoj postaji perićeva brata Ivana za kojeg su njegove tri bivše žene rekle da je veći vjernik i od samog Svetog oca Pape. Nešto rjeđe viđana je u željezari ''Čelik'' vlasnika Marka Česića, brata od ivanove kumičine te u mesno prerađivačkom kombinatu ˝Za dom spremni˝ istoimenog vlasnika. Vijest o ukazanjima u malom kamenjarskom kraju brzo se proširila svijetom i dok je moja majka dangubila sa lokalnim svečenikom vidjelice iz Međugorja su sa svojim ubirale plodove njezinog ukazanja. Novac je počeo pristizati u malu hercegovačku vukojebinu i unatoč negodovanju Vatikana i komunističke partije uspjeli su održati posao sve do dana današnjeg. Da je mojoj majci samo kuna od svake budale koju su ovi namagračili danas bio imao više satova od Ive Sanadera. Bila je naivna ko stranka umirovljenika, a ni danas nije mudrija. Neki dan se sjetila nemile nepravde iz djetinstva i napisala je pjesmu o Bosni i Hercegovini:
Mrzim slovo B, mrzim ime tvoje, mrzim te Bosno majke mi moje. Mrzim zemlju sa tri vjere i tvoj narod što se nikad ne pere. Mrzim Međugorje i lažna ukazanja, mrzim republiku srpsku i Dodikova sranja. Mrzim Bosno tvoje piramide, zbog vas se jadni Egipćani pred svijetom stide. Mrzim stari most i Neretvu što teče, Mrzim Hasu koji jeftine ćevape peče. Mrzim viceve o Muji i Fati, gade mi se svi hercegovački Hrvati. Mrzim Bosance jer su glupi i njihove bauštelce jer su nesposobni i skupi. Mrzim Dejton i kantone vaše, odjebite Bosanci iz Lijepe nam naše….
Blago autistična i slijepa na lijevo oko koje joj je otac izbio kad je slavio pobjedu u Oluji nije mogla parirati seksipilu svoje mlađe sestre. Bilo je samo pitanje vremena kad će ju otac ostaviti. Sječam se da mi je tog dana rekao: Ti si sad muškarac. Brini se za majku i učlani se u neki kurac. Nemoj stalno visit doma. Ako ti ikad zatrebam bit ću u Njemačkoj. Tad sam imao 6 i pol godina pa ga nisam sve razumio, al sad shvačam da je to bilo za moje dobro.
Poslušao sam očev savjet i nisam gubio vrijeme. Učlanio sam se u HDZ iako se on tada još nije tako zvao. Moje sposobnosti i predanost domovini vidjele su se najbolje od
1991 do 1998 godine kad sam bio direktor 174 poduzeća diljem Hrvatske. Od 174 poduzeća 173 su propala jer trudnice i njihova djeca nisu htjeli raditi besplatno, a jedno sam ja zapalio da bi dobio odštetu od osiguravajućeg društva. 1999 otvaram 10 štedno kreditnih zadruga sa sloganom: kruha svima dijamanti samo njima.
Uvjek sam o sebi govorio u množini. Nažalost sve štedionice su propale jer su penzioneri htjeli svoj novac koji je netragom nestao. Ni sam ne znam gdje.
2000. – 2001. s nešto ušteđenih kuna otvaram 20-ak skromnih betonskih hotela uz jadransku obalu. Povampirene aveti potpomognute raznoraznim hoštaplerima i jalnuškim diletantima uspjele su u svom zlokobnom naumu i hoteli su neslavno propali. Pohlepne sobarice tražile bi plaću za godinu dana u nazad, a gosti su htjeli za 100 eura na noć sobu s krevetom. Nisu to bile sobarice niti gosti već agenti Beograda.
Kako su godine odmicale počeo sam se sve više zanimati za glazbu, a ponajviše domoljubnu. 2009. Otvaram diskografsku kuću Voljena Hrvatska. Imam dugogodišnje glazbeno iskustvo. S ocem sam krao tranzistore u Frankfurtu, a još sam kao mali pokazao izuzetan talenat za izdavaštvo. Kao pionir sam izdao školskog druga partiji jer je išao na vjeronauk. Dobio sam nagradno putovanje u Kumrovec što se nije svidjelo Radovanu koj je bio vatreni obožavatelj lika i dijela Ante Pavelića. Kad sam se vratio sa puta polomio mi je ruke i noge. Pogledao me u lice i rekao: Mislio sam da nakon Zdravka to ne ću nikom više napraviti, ali sam se prevario. Đubre jedno komunističko. Od sada se oblačiš samo u crno i pozdravljaš me sa visoko uzdignutom rukom. Uzalud mi je pokazivao kako jer su mi ruke bile polomljene pa nisam mogao ponoviti pozdrav. Oporavio sam se već nakon dvije godine i odma postao dopisni član kluba: Voljeni poglavnik. Sve je bilo u redu dok nisam doslovno shvatio da moram zavoljeti sve što je crno pa sam se jednog dana ničim izazvan zaljubio u tamnoputu djevojku, a da toga nism bio niti svjestan.
Zvala se Mirjana.
Rođena je kao najtamniji član poprilično tamne obitelji u istočnom dijelu zapadnog Gabona. Već od malih nogu pokazivala je sklonost pjevanju. Naime propjevala je na plantaži pamuka gdje je provodila dane s ocem i majkom. ¨Nitko ne bere pamuk kao Mirjana¨, pričali su ljudi na ulicama Gabona.¨Ubrala je više od plana˝ hvalila se njena majka prijateljicama.Vijest o crnoj hobotnici kako su je od milja zvali zbog svojih viještih rućica proširila se i do samog Nelsona Mandele. ¨Da je branje pamuka olimpijski sport ti bi bila prva¨,reče razdragani Nelson maloj Mirjani, a ona će njemu na to: ¨ Mala je ovo zemlja koliko si ti crn Nelsone¨. ¨Jezik pregrizla crna nesrećo¨, viknula je njena majka na tečnom gabonskom, al bilo je prekasno. Nedugo nakon te izjave Mirjana je protjerana s obitelji prvim brodom na vesla u bijeli svijet što će se kasnije pokazati ključnim trenutkom za njezinu glazbenu karijeru. Naime veslajući u potpalublju ispekla je zanat za Mc-a. ¨ Veslaj jače, ajmo lijeva strana, ruke gore... ¨ vikala je i motivirala majku i oca. Njoj nije bila potrebna motivacija jer je uz sebe uvijek imala bocu Ruma uz koju se intenzivno družila i na ulicama Frankfurta gdje je htjela izgraditi svoju pjevačku karijeru. Nažalost mala Mirjana je bila atraktivna kao spojler od Varburga tako da ju Nijemci nisu previše doživljavali. Mislila je da je možda problem u njezinoj tamnoj puti pa je išla na terapije izbjeljivanja. Nit crna nit bijela, uzalud je skakutala i pjevušila gabonske hitove.Bila je zanimljiva kao izbor za miss Slovenije. Obeshrabrena hladnim nijemačkim dočekom Mirjana se bacila u svijet Voodu vradžbina koje je naučila od svoje bake. Vješto bi prebirala po mladom grahu i nabadala iglice u krpene lutkice i možda bi čak izgradila neku karijeru da joj jednog kišnog dana ničim izazvan nije prišao hrvatski lovac na talente, proslavljeni skaut Branko Uvodić. Pristupio je maloj Mirjani dok je gatala iz tabana i rekao: ¨Mala, dođi u Vinkovce i napravit ću od tebe crnu Mirnu Berend ¨. Mirna Berend, odzvanjalo je u njenim crnim ušima poput biča kojim su je udarali na plantaži pamuka. ¨ Ovo je prilika koja se ne propušta¨, pomislila je u sebi naivno poput Bojana Jambrošića kad su mu rekli da će postati novi Cetinski. Spakirala je kofere i zajedno s obitelji sjela u prvi vlak za Vinkovce. Bio je to prekrasni austorugarski parni stroj. Luksuz o kojem su Mirjana i njezini mogli samo sanjati. Nisu mogli vjerovati svojim očima kad su dobili prva mjesta uz kotlovnicu. I sam strojovođa je bio impresioniran kojom brzinom i lakoćom Mirjana i njezini ubacuju ugljen u plamenu komoru. Čak im je ponudio stalno zaposlenje s mogučnošću doškolovanja Mirjane za skretničara, ali njoj su u glavi odzvanjale rijeći Branka Uvodića: ¨Mala, dođi u Vinkovce i napravit ću od tebe crnu Mirnu Berend ¨ .
Crna poput ugljena izazvala je nemir u mirnom, idiličnom slavonskom mjestu. Ljudi nikad prije nisu vidjeli nešto slično. Crna je, ciganka nije...Šta je? Pitali su se Šokci i Šokice. Njen prvi nastup u emisiji Lijepom našom uz pratnju tamburaškog sastava ¨Sinovi ravnice¨ završio je zapaženo poput pojave Sandija u prvom celebrity Big brotheru. Branko Uvodić je dobio ukor od ravnatelja Hrt-a, a mala Mirjana je umjesto crne Mirne Berend ostala samo crna. Dane je provodila na poljima kukuruza ubijajući se u lokalnoj rakiji i ko zna kako bi završila da ju jednog dana nije zamjetio mladić savršene atletske građe i zavodljiva diskografska koji se tamo našao sasvim slučajno. Onako zgodan i jebozovno bijel prišao joj je samouvjereno poput vlasnika plantaže i rekao: Nisam rasist, al mrzim crnce. Ipak čuo sam da ste jeftina radna snaga, a u ova recesijka vremena dobro bi mi došla neka ispomoć. Taj maldić sam bio ni više niti manje nego ja. Rekao sam joj: Imam diskografsku kuću ˝Voljena Hrvatska˝, a današnja mladež voli obojene izvođaće. Probao sam Đuku Čaića nagovoriti da nabaci afro look, al on se ne odvaja od svojeg balonera. Ako želiš možeš mi čistiti po kući i u slobodno vrijeme pjevati ispred katedrale.100% od onog što zaradiš ide meni,a ostatak tebi. Možda ne volim crnce, al nisam škrt. Zasljepljena mojom bijelinom Mirjana je potpisala ugovor kakvog nisu potpisivali ni članovi Viktora Lenca. Iako sam osječao gnušanje prema njezinoj tamnoj puti zaljubio sam se u njezinu lakovjernost i bujno poprsje. Ovo nije samo saga o čežnji, izgubljenoj ljubavi i odrastanju već priča o uspjehu i poruka mladima da je sve moguće čak i ako ste crni ko ugljen, jer kao što bi Martin Luther King rekao: "Mrak ne može protjerati mrak; samo svjetlo to može". Za one koji nisu shvatili: Bolje biti bijel nego crn. Ljubav je bila kratkog vijeka. Shvatio sam da je svaki posao sa obojenim ljudima osuđen na propast otkad su ukinuli Hit depo. Rekao sam joj nježno: Vrati se odakle si došla. Nije ovaj posao za tebe. Fali ti bjeline.
Dobio sam pismo od oca u kojem mi je otvorio dušu.
Radovan nikako nije mogao podnjeti nepravdu koja se dešavala u Hrvatskoj i jednostavno nije mogao gledati kako se nekad veliki i močni HDZ urušava kao kula od karata. Pitao se: Zar smo se zato borili za domovinu iz Njemačke? Zar smo zato krali stoku sitnog zuba sve ove godine da nam sada sude? Napisao mi je pjesmu u kojoj je izbacio dio svog gnjeva:
Mrzim slovo S mrzim ime tvoje mrzim te Srbijo majke mi moje. Mrzim turbofolk i silikonske cajke, mrzim zemlju u kojoj ti jebu kevu umjesto majke. Mrzim fudbal i poklonike Lepe Brene, mrzim narod koj si na taktove harmonike reže vene. Mrzim pravoslavlje i duge brade, Jocu Amsterdama i narod što krade. Mrzim pljeskavice i mešano meso, da Bog da ni jedan avion iz Srbije ne sleti više nikad na Pleso. Mrzim četnike i nacionalista Slobu, ako si Srbin plačaj globu. Ma mrzim sve nacije, a najviše našu jer se ovih dana sramim što sam Hrvat majku vam vašu….
Ocu se bližio rođendan pa sam ga odlučio iznenaditi i poslati mu jedan mali poklon kao znak pažnje i zahvale za sve što je učinio za mene. Razmišljao sam: Moram mu kupiti nešto da mu ovaj dan ostane u sječanju i da zasjenim sve poklone njegovih prijatelja, a ponajviše moga brata te pokažem svima kako je moja ruka iako kratka nadasve široka. Nema ljepšeg nego doći na rođendan i gledati zavist slavljenikovih prijatelja i pritom nadoljevati ulje na vatru: Nije nešto posebno ( boca Don Perignona i Rolex …), al je od srca. Gnušanje koje u tom trenutku slavljenik osječa prema škrtim uzvanicima, ne može se kupiti novcem. Nažalost ne ću moći biti prisutan da to vidim, ali mlađi brat će ga posjetiti i prenjeti mi dojmove nadam se u suzama. Mislio sam si: Poklonit ću mu sve to i papirnate maramice da si jadnici na proslavi mogu obrisati suze kad im otac priopći da više nisu dostojni njegova prijateljstva. Rekoh sam sebi: Teška su vremena, al ne budi cicija. Za svaku godinu njegova života izdvoji 1000 eura. Imat će 20 tisuća razloga za sreću. Osječao sam se kao Franjo Tahi kad je uveo kmetovima plačanje dimnice. Bilo je pre dobro da bi bilo istinito. ˝Nešto je moralo poći po zlu¨ pomislih u sebi samozatajno poput Ive Sanadera dok krišom u mračnoj sobici broji milione ispod jastuka. Probudio sam se u šoku i nevjerici. Ja da se tako razubacujem novcem? Ja da nekom nešto darujem? Bože zar ti nije dosta što sam nizak nego mi još i noćne more šalješ? Podsvjesno sam možda čak imao najbolju namjeru odriješiti kesu, al jebem ti život da ti jebem i recesiju koja me snašla i to baš sad kad bi trebao postat tajkun. Koj će mi kurac savršeni atletski torzo i prekrasan diskografski pogled ako nemam ništa u novčaniku kojeg bajdvej isto nemam. Baš gledam susjedu kako kopa po smeću: Suseda! Suseda…! Nakon 15 minuta pogleda svojim odvratnim siromašnim pogledom prema mom prekrasnom licu i ja ju ljubazno priupitam: Jebem te gluhu da te jebem ajd kad kopaš po smeću probaj nać neku svijeću. Otac ima rođendan, a ne da mi se sad do Dione. Hijene pohlepne na meni misle zarađivat. Ne prodaju svijeće na komad, a meni samo jedna treba, ali ako nađete više nije na odmet. ˝Nema ništa˝, razočarano vikne susjeda. ˝Kopajte dublje, jebemu mater. Mora bit˝, odgovorim razočarano. Uronila je svoje naborane ruke do dna i urliknula….¨Šta je Ksenija? Jeste našli?˝, priupitam instiktivno pomislivši da je riječ od urliku radosti. Ksenija podigne krvave ruke prema meni: ˝Razrezala sam se na Žuju, al našla sam neki prsten od pravog željeza. Piše Đuro Đaković, a ima i plastike na njemu original˝. Samaritanac i altruist kakav jesam pomislim: Dosta je jadnica propatila. Rekoh joj nek uzme prsten dok nije iskrvarila i eto tako ničim izazavan poklonit ću joj lijep poklon i bit će mi zahvalna do kraja života.
Kao da se cijeli svijet urotio protiv mene. Htio sam iznenaditi oca, a opet nisam htio zavući ruku duboko u džep. Sjetio sam se kako je Radovan uvijek volio domaću glazbu pa sam odlučio otići do prve prodavaonice ne bi li odabrao nešto za njega. Lutao sam gradom dok se odjednom ispred mene nije pojavio blještavi natpis: ˝A zimi, a ljeti˝. Najbolja albanska slastičarnica u gradu. Od milja smo ju zvali: Kod trovača. Sječam se svog prvog sladoleda kao da je bilo jučer. Vani je bilo +40, a možda i više. Jebeno vruće. Majka me je držala za ruku. Imala je mornarsku majcu bez rukava, a kapljice znoja su joj poput Jacinih suza lagano kapale niz svježe neobrijane potpazdušne dlake. ˝Kiša će˝ uzvikuno bi samouvjereno poput Zorana Vakule, a majka bi me samo potapšala po glavi i rekla: Začepi. Otac je imao prekrasnu svijetlo zelenu Adibas trenirku koja mu je odlično pristajala uz kožne gojzerice i smeđu dolčevitu. Da ga nisam znao rekao bi da je neki sportaš. Ispijao je hladnu pivu i šakama tjerao muhe sa glave mlađemu bratu. Bila je to tipična srpanjska šetnja radničke obitelji nakon nedjeljne mise. U jednom trenutku sam skupio hrabrosti i zamolio majku da mi kupi sladoled. Znao sam da nisu baš pri nekim parama pa sam naglasio da bratu ne moraju kupiti. Otac je rekao: ˝Ne dolazi u obzir! I brat treba dobiti sladoled. Lizat će te ga zajedno˝. Ruke su mi se tresle od uzbuđenja. Osjećao sam se kao Mladen Shwartz kad je upoznao Anu Lucić. Pošto sam bio stariji imao sam pravo na prvi liz. Isplazio sam jezik poput zmije i progutao svoju polovicu sladoleda. Još dan danas osječam tu neodoljivu aromu pistacije i domestosa. Dodao sam bratu ostatak korneta, a on onako malen i nespretan nije dovoljno ispružio svoju kratku ruku i sladoled je pao na pod. Zadnje što sam vidio tog dana je bila očeva noga koja se lagano uzdizala prema mojoj glavi. Brat je prošao dobro. Samo sa dva polomljena rebra, a ja sam uz potres mozga odležao u bolnici i zbog salmonele. Proklinjao sam Kosovo dan i noć. Čak sam im i pjesmu posvetio:
Mrzim sljovo K, mrzim ime tvoje, mrzim te Kosovo majke mi moje. Mrzim sladoljed i salmonelu, mrzim Šiptare i Albaniju cijelu. Mrzim sve sa Kosova Hrvate, Janjevce iz Dubrave što se na okretištu za petarde mlate. Mrzim zlatarne što zovu se Ljaca i vašu jeftinu odjeću sa pljaca. Mrzim vas što nemate stila i što izgledate poput debila. Razmnožavate se ko Azijati, nema ko šiptarima kontracepciju da pljati. Mrzim bijele kapice i bunkere vaše, mrzim pekarne, odjebite iz zemlje naše.
Nakon svih tih uspomena pitao sam se: ˝Dal da im bacim bombu ili uđem?˝ Bombu nisam imao, a vani je bila jebena žega. Nisam mogao odoljeti. Morao sam ući unutra i naručiti dvije kuglice sladoleda pa makar se družio cijelu noć sa wc školjkom. Ništa se nije promijenilo. Okus je ostao isti kao onog dana kad sam se otrovao iako se Azimi posvađao sa A Ljetijem i napustio obiteljski posao. Lizao sam lagano taj deterdžent mix i taman kad sam došao do kraja korneta ispred mene se pojavio cd shop AQUARIUS. Sad ili nikad pomislim u sebi i onako s ceste otvorih vrata te prilično zgodnoj prodavaćici viknuh: Dajte mi nešto domaće za oca. Znate on je u Njemačkoj. ¨Šta želite od domaćih izvođaća?¨ priupita ljubazno prodavaćica blago me zavodeći svojim pogledom u križ. Osječao sam se uzbuđeno kao moja baka kad gleda izvlačenje brojeva na tv Bingu. Pomislih u sebi: Znam da sam jebozovan, al zašto me ova blagajnica skida očima? Grudi su joj nabreknule od uzbuđenja kad je još jednom ponovila: ¨Šta želite od domaćih izvođaća?¨ Htio sam joj reći: ˝Ma zajebi glazbu. Želim samo tebe, sad odma ovdje…˝ , al nisam imao vremena za bludničenje. Kako da joj objasnim da sam oglušio još kad mi je otac za Božić pucao s bestrzajnim topom ispred uha. Nikad nije volio petarde. Rekao je da je to preopasno i da bi mogao ostati bez prsta. Rekao sam joj: ¨ Vi izaberite. Samo da je domoljubno ˝. Mislim da nije čula ovo zadnje jer je već otišla duboko među police sa domaćim hitovima. Spakairala je tako ona meni par domaćih cd-a i zamotala ih u maslinasto zeleni papir, a ja sretan poput jadrankinog Broša jer sam sve našao na jednom mjestu i još sam dobio popust, platio i otrčao do pošte ne bi li što prije ocu poslao zvuke domovine. Bilo je prelijepo da bi bilo istinito. Znao sam da nešto mora poći po zlu, al nisam bio siguran što. Kako sam se približavao pošti osječao sam kako me nešto žiga. Znam da sam jeo onaj šiptarski sladoled, al imao sam neki osječaj da nije od toga. Žigalo me kao onog dana kad sam miješao Chiraz iz sedamdeset i četvrte sa prstacima. Lagano sam uzdigao glavu i ugledao ogroman žuti natpis Pošta. Na prvi tren sam pomislio da je neki prosvjed u pitanju, a onda sam shvatio da je tamo red financijski dobro potkoženih penzionera naoružanih raznim ortpoteskim pomagalima. Maksimalna koncentracija, sposobnost brzog djelovanja, savršena koordinacija i zavidna razina kulturnog ophođenja odlike su pripadnika hrvatskih umirovljeničkih snaga. Skračeno HUS. Iako pošta radi od 8 ujutro pješadija iz doma umirovljenika dolazi već u 6, zlu netrebalo. Mislim si: ˝Šta rade ovdje u tolikom broju, a groblja zjape prazna?˝ Nakon dva sata čekanja pomakao sam se za dva mjesta. Gospođa ispred mene je preminula iznenadno u devedeset i trećoj godini, a njezina prijateljica se onesvjestila od šoka. Šta ti je život. Danas jesi, sutra nisi. Gospodinu ispred mene sam ponudio komad starog kruha. Znam da umirovljenici s njim love golubove po parkovima. Mislio sam da ću tim malim znakom pažnje napredovati u redu, al stari lešinari nisu tako naivni. Nakon još 3 sata agonije došao sam na šalter i brkatoj blagajnici predao paket za oca.
Nakon mjesec dana dobio sam pismo od Radovana u kojem su bili svi cdi koje sam mu poklonio. Napisao je: Jebem ti majku koja te tako odgojila. Nabijem te na Masima, Olivera, Ninu Badrić, Songkillerse i Kino klub. Ne postojiš više za mene. U suzama sam otišao u Aquarius cd shop i rekao prodavaćici: Zbog vas sam ostao bez oca. Kapljice su krenule niz moje prekrasno diskografsko lice i lagano su padale na novopostavljene bambusove parkete. ˝Rekao sam vam da želim nešto domoljubno˝ zajecao sam kao Bambi kad su mu ubili majku. Prodavaćici je bilo žao što su se novi parketi podigli i pokušavala me uvjeriti da nije čula ništa o domoljublju i da nažalost oni drže samo kvalitetne cd-e, ali ako želim lošu glazbu da odem malo niže niz ulicu i tamo ima jedan cd shop u kojem ću sigurno naći nešto za oca. Naučio sam da ako želite slušati kvalitetnu glazbu morate doći u Aquarius, a ako želite biti dobri sa ocem morate otići dolje niže niz ulicu.
PS: Otac je u međuvremenu preminuo od tuge i razočaranja kad je otkrio da je zbog njegovog tupea Duško napravio glazbenu karijeru, a Radmilu je rastrgao lički medvjed negdje na području Baranje. Ja sam se konačno osamostalio i pobjegao od majke, al me ona na kraju pronašla pa sam ju morao zadaviti. Brat i sestra su tragično primili gubitak majke i oca pa su raskinuli zaruke i zaposlili se u državnoj službi.
PSS: Sve pjesmice o nacionalnim manjinama i onima koji se tako osječaju bile su tu samo da popune prostor jer nije lako napisati više od 5000 riječi da bi se osvojila prva nagrada na Aquariusovom natječaju za kratku priču koja baš i nije kratka i ovim putem poručujem da bi nagrade mogle biti i malo izdašnije jer zašto darivati manje, ako se može više, pogotovo kad netko kreativan poput mene piše. Ako se netko možda uvrijedio neka slobodno tuži Aquarius jer će oni ovo objaviti nakon što mi udjele prvu, drugu i treću nagradu koje budimo realni i zaslužujem jer teško da je itko mogao biti ovako maštovit osim ako se na natječaj nisu prijavili Branimir Bilić ili Jelena Veljača.
petak, 17.12.2010.
Retardirani Dinamo
Dinamovi retardosi sišu proračun kao grof Drakula krv rumunjske seljanke, a 40 godina nisu prezimili u Europi. Trećerazredni seoski klub koj bi trebalo zakonom zabranit jer je leglo kriminala i korupcije, a onaj ružni stadion bi sravnio sa zemljom. Jedino što me veseli u ova hladna vremena su suze Zdravka Mamića.
Jedini retardosi veći od Dinama su dinamovi navijači Bad Blue Boysi koji svake godine imaju ista uzaludna očekivanja. Da nemaju podršku od te šaćice retardosa i one stoke sitnog zuba što nemaju pametnijeg posla nego se smrzavat na ružnom maksimirskom zdanju taj seoski klub ne bi dobio niti lipe iz proračuna.
Ako Mamić toliko voli Dinamo neka ga privatizira pa da vidimo koliko će dugo biti uspješan poduzetnik. Kad treba uzimat lovu od igrača onda je on uspješan manager, a kad treba plačat račune i obveze kluba onda je Dinamo udruga građana i to je obveza grada tj. nas poreznih obveznika.
Svaki odlazak na utakmicu je podrška kriminalnoj organizaciji braće Mamić zvane Dinamo.
četvrtak, 09.12.2010.
Sanaderov bijeg
Sniježno bijeli pokrivač nadvio se nad Zagrebom gradom ne bi li nam skrenuo pažnju sa Sanaderovog bijega iz Lijepe nam naše. Pahuljice padajte meke i guste, zamaglite carinicima vid da nam Ivu preko granice puste! Ako se jedan istaknuti HDZ-ovac ne osječa sigurno u Hrvatskoj kako da se ja osječam sigurno? Više čovjek ne može ukrast ni 100 miliona, a da ti državno odvjetništvo ne sjedne za vrat. Kamo ova zemlja ide?
srijeda, 17.11.2010.
Jadranka Kosor načisto prolupala!
Jadranka Kosor kaže: MI SMO NA PRAVOM PUTU DA DOĐEMO NA PUT KOJI VODI NA PUT IZLASKA IZ KRIZE!
Ja sam na pravom putu da si pucam u glavu. Idem si sutra kupit pljucu i K-plus metke pa ću si lijepo sprašit metak u čelo.
ponedjeljak, 01.11.2010.
Svi sveti
Probudih se u 6:30 s grčem u želucu, što od jučerašnjeg alkohola što od spoznaje da Gojko Šušak i Franjo Tuđman nisu više među nama. Danas na dan mrtvih sjetimo se svih koji su nesebično skupljali novac po dijaspori ne bi li nama članovima 200 odabranih obitelji bilo bolje u životu. Sjetimo se svih onih koji su nam omogučili da postanemo priveligirani članovi HDZ-a i pokažimo im da njihova smrt nije bila uzaludna. Nastavimo krasti kako su nas pioniri pretvorbe i privatizacije naučili!
petak, 29.10.2010.
Las Balkanieras - Kako sam pobijedila anoreksiju
La dona Bosanchera
Maja Samardžić – Kako sam pobijedila anoreksiju
Maja Samardžić rođena je kao vrlo mlada u špilji podno Jahorine kao šesti član sedmeročlane pastirske obitelji. Već od malih nogu pokazivala je sklonost prema pjevanju. Zajedno bi sa obližnjim vukovima zavijala sevdalinke do kasno u noć. Bila je toliko dobra da su je jednom Šarplaninci zamijenili za čopor vukova. Jadnica se jedva golim rukama obranila od nasrtaja krvožednih ovčara.Stres je bio toliko velik da su roditelji morali eutanazirati psiće, a Maji priklati dva janjca kako bi se smirila. Janjad joj se otad omilila, a svojevremeno je prema njezinoj priči snimljen i dugometražni igrani film: Kad jaganjci utihnu. Još u koljevci roditelji su primjetili da ima malo teže kosti što će se kasnije pokazati kao sjajna predispozicija za velike sportske rezultate koje je ostvarivala ne samo u Bosni neko i diljem bivše Jugoslavije. Naime Maja je do dan danas neporažena u klackanju,a nakon silnih priznanja postala je toliko popularna da više nije bila privlačna samo gravitaciji.Novinari iz cijele Jugoslavije trčali su u Jahorinu ne bi li napravili eksluzivan intervju sa Majom˝. Majinu sliku možete vidjeti u magazinu Bosna na stranici 4, 5, 6 i 7˝, vikao bi Halid na kiosku.Teško se nosila sa novostečenom slavom.Imala je osječaj kao da se ne može nigdje sakriti.Počela je gubiti na težini te je spala na svega 89 kilograma. Izašla bi na ulicu,a pomrčine više ne bi bilo.Nekad je samo sijenom znala prekriti Mostarski most.Tonula je sve dublje i dublje. Dok joj se po glavi vrtila spoznaja da je Indigo dijete do koje je došla rezajući si žile iz kojih je nekim čudom potekla majoneza ugledala je nešto nalik na burekdžinicu. Bila je to ni više niti manje nego Burekdžinica.Maja je prišla i samozatajno poput slovenskog ribara u hrvatskim teritorijalnim vodama rekla: Dva sa sirom i četiri sa mesom.Tog dana otkrila je Burek i život joj se promijenio u trenu.Vratila je staru kilažu i pobijedila anoreksiju.Sjetila se sretnog djetinstva i kako su je djeca zamjenjivala za školski autobus.Pomislila je u sebi:ova zemlja je premala za moju veličinu. Odoh ja u Njemačku.Poćeci su bili teški.Daleko od obitelji u hladnim frankfurtskim noćima zavijala bi poput izgladnjela vuka na stanici kolodvora. Pomislila je da je možda pogriješila dok ju jednog dana nije ugledala nagluha i poluslijepa djevojka Iva i rekla: ¨Prekrasno zavijaš.Mogle bi zajedno napravit neki bend. I ja u slobodno vrijeme pjevam iako nemam sluha. ˝Otkud si mala?˝ Maja odgovori: ˝Sa Balkana. Odakle bi bila, jebem te čoravu. Zar se ne vidi?˝ Iva nagluha kakva je nije čula ovo zadnje već je registrirala samo Balkan i tako je predložila da se njihov duo zove Las Balkanieras što je Maja i prihvatila pod uvijetom da ju Iva odvede na burek. Kako se Iva uopće našla u njemačkoj saznat će te ako pročitate Mein Kampf ili pričekate da ja završim priču: Adolf je njezino ime.
četvrtak, 28.10.2010.
MICA I RADIVOJE - LJUBAV NA BALKANSKI NAČIN (4)
KLAVIR
Otvoreno sam Radivoju dala do znanja da sam se jebavala prije njega, ali da njega sad lično volim i da ne persiram druge mužjake. Jednom rečju: On mi je ceo svet. No, kao da sam time samo rasplamsala negovu taštinu. Goreo je kao Hrvatska deveset i treće, al ne od vatre već od besa.
Tu sam nesretnu kutiju stavila na negov klavir u našoj sobi, sasvim slučajno ne sluteći da bi mogao da me ubije. Jednog dana dok sam bila vani, pred zgradom ugledam hrpu pokidane hartije i fotografija, kao da je netko iz aviona pobacao propagadne letke srpske radikalne stranke samo što ovo nisu bili leci već moje obnažene slike. Šta se bre zgražate? Bila sam umetnica. Bacim pogled naokolo i vidim ostatke pisama. Prosto ne mogu da verujem svojim očima. Kakav je to čovek? Jebo me pas ako nije psihopat. Lično ću da mu oči vadim. Kad sam došla u stan, Radivoje me čekao i samo se odednom počeo da nekontrolisano dere: Kako si bre mogla da ostaviš tu kutiju sa svojim švalerima na mom klaviru?
- Molim?!!!-odbrusila sam, još uvek ne verujući da to čujem iz negovih usta.
- Bre ako želiš da se moliš eto ti preko puta pravoslavna crkva pa se moli. Kako se usuđuješ bre da ostavljaš takve stvari u mojoj sobi i to bre na mom lepom klaviru??? - derao se na tečnom srpskom kao ranjena zver.
- Pa kakve bre ima veze sa tobom,to je historija!? - zacvilila sam, onako glupavo i naivno poput Dare Bubamare u onoj pesmi, a zapravo znala sam da sam zajebala stvar, jer nadati se da ću moći da šaram,a da ga to neće izludeti, bio je samo plod moje blesave naivne ženske mašte. Nisam htela. Keve mi.
Toliko sam bila besna na negovu odluku da moje stvari pobaca sa balkona 11.sprata, bez da je to sa mnom rešio, poludela sam se i skinula drvenu sekiru sa vešalice i znajuči koliko mu taj olinjali antikni klavir znaći, počela da udaram i bijem sečivom po dirkama dok ih nisam rasturila na paramparčad. On je samo nepomično sedeo i gledao u neverici i šoku šta se to dešava.
- Jebem ti klavir da ti jebem i onog ko ti ga je nabavio. Eto ti ga na! Sad smo 1:1!! Kao da igramo fudbal. Zvezda-Partizan. Nerešeno....
MICA I RADIVOJE - LJUBAV NA BALKANSKI NAČIN (3)
PRIVIKAVANJE
Dani koji su usledili bili su ipak nešto mirniji jer su se svi vratili svojim uobičajenim životima, a ja sam ostala sama. Morala sam da se jebem (bre šta ste odma pomislili da sam kurvetina? Mrš. Đubrad jedna pokvarena. Trebaju mi pare, ali ne toliko). Jebala sam se sa hrpom neplačenih računa. Neki dan odem do supermarketa uzmem litru rakije, šteku cigara, parče leba i onu instant čorbu što je Radivoje jako voleo da jede kašikom pa onako polako da srče i ispija mi mozak na slamku kevu mu neodgojenu jebem...De sam ono stala? Aha. Dođem ja na blagajnu, a na kasi neka fosilna polovnjača sa podočnjacima kojih se ne bi posramio ni Vuk Jeremić udara po dirkama ko da svira Užičko kolo. Čula se zvonjava registar kase,a ona na sav glas: ˝Hiljadu dinara gospođo!˝ ˝Hiljadu čega rospijio?˝ - urliknem kao tele kad ga opale žaračem u stražnjicu. ˝Hiljadu dinara!˝ - odgovori Stanojka drsko, keseći se kao da je videla čoveka bez ruke i noge. Onako smetena zavapim u hipu: ˝Pa tu nema pazara za dvesta dinara. Jebem te Srbijo da te jebem I ko te izmisli. Pa ovako bre ne može više da se živi˝ Iako za sebe mogu da kažem da ne gubim kontrolu ako ne strusim bar tri krstače tog dana sam načisto poludela. Vratila sam se na Dedinje i počela da rujem po ormaru. Odela su uredno visela na vešalicama, jakne, farmerke,cipele i tenisice su bile posložene na polici,ali osim sekirčeta nisam mogla da pronađem niti jedno hladnokrvno oružje, a kamoli vatreno. Gde je bre stavio one ručne granate majku mu četničku jebem? Činilo se kao da je Radivoje na putu i da će svaki tren da me prebije kad primeti da sam sve izrovala ne bi li našla nešto od negova mnogobrojnog arsenala. Užasavala me pomisao da više nikada neče ući u stan i onako me s vrata pogoditi nogom u glavu ne bi li me onesposobio za daljnju borbu. Negove cigare su još bile na stolu, pornografski filmovi razbacani po polici, a dugmetara (mala srbijanka kako ju je od milja zvao), još je bila rastegnuta, baš onako kako ju je on ostavio večer pre neg….. nego je otišao da upozna Slobu. K vragu kako to teško izgovaram. Znam da je on morao da ode, ali Bože zašto si nam Slobu uzeo? Zadnju večer je radio na svojoj glazbi, pripremao se za Niš.
Pročitala sam sve telegrame sućuti, koje u onoj gužvi i panici nisam stigla, bilo ih je zaista mnogo iz cele Jugoslavije i šire. Složila sam ih u kutiju i spremila da jednom svedoće o velikom čoveku. Dva dana sam provela sa kutijama punim raznih fotografija i svaka me vračala u historiju. Plovila sam sečanjima koja su mi se tako čisto vračala, bilo mi je ugodno i htela sam da u njima ostanem zauvek. Zatim su došli na red isečci iz novina koje sam skupljala od dana kada sam prvi put ukrala Mikijev almanah na bioskopu gde sam i upoznala Radivoja dok je kobajage ispred šibicario sa lokalnim mangupima. Toga je bilo mnogo. Čitala sam svaki. Niti jednog nisam preskakala i slagala sam ih uredno po datumima negovih prvih tučnjava i odlazaka na robiju. Volio je bre mnogo da se bije i bilo bi mu stvarno žao kad bi ubio nekog bez razloga. Krao je samo kad je bio bez para ili kad mu je trebalo za beli prah ili skupa kola. Bio je mnogo dobar. Napokon sam i to posložila jer sam decenijama to pokušavala pa bi naposletku odustajala.
